Era Vodenjaka

Kroz prethodne teme uveli smo vas u problematiku razmišljanja o eri Vodenjaka, te dali astronomski  okvir i objašnjenje  nastanka velikih astroloških era,  koje  povezujemo s Precesijom ekvinocija.  U ovome trenutku egzaktna točka sjecišta Zemljine eklipse s nebeskom deklinacijom (dan proljetne ravnodnevnice)  nalazi se na oko 24⁰ Riba, pa bi sukladno tome,  era Vodenjaka imala doći tek za oko 430 godina,  jer se Precesija pomiče tempom od 50,26” godišnje, kako smo to utvrdili u eseju o Tropskom i Sideralnom Zodijaku. Takav stav  o početku ere Vodenjaka osobito zastupaju astrolozi koji prakticiraju vještine  Yjotisha, odnosno horoskope rade po sideralnom Zodijaku i on je matematički gledano, točan. Međutim, ovaj astrolog pripada onome krugu istomišljenika koji smatraju da je era Vodenjaka već naveliko  započela i da itekako živimo u njoj.  Vjerujemo da je astrologija ipak jedan korak iznad gole matematike, a uostalom i sideralni astrolozi  u tumačenju astroloških pojava rukovode se  tzv. yjotish vidjom; odnosno svetim astrološkim nadahnućem koji im daje mogućnost i pravo da pojedine pojave promatraju na određen i ne uvijek jednak način. Uostalom,  svakome tko je imalo proniknuo u tajne astrološkog umijeća,  prirodno je da kroz čitanje nečije natalne karte „osjeti“ upravo onaj energetski naboj koji na najbolji način objašnjava fenomen svakog pojedinog natusa.  Astrologija je u svakome slučaju mnogo više od sortiranog skupa  tumačenja napisanih na listu papira.  I  konačno, istina je da se točka Precesije nalazi na 6⁰ Riba, ali isto tako je istina i to da zodijakalna zviježđa uniru jedno u drugo, te da nitko točno ne zna gdje prestaje jedno, a započinje drugo zviježđe.  Udio svakog zviježđa od 30⁰  po 12 znakova koji čine puni krug od 360⁰ dogovorna je veličina,  doduše bazirana na božanskoj svetoj geometriji, ali zbog toga nije manje dogovorna. Osim toga vjerujemo da smo svojim čitateljima u prethodnoj temi o Precesiji i astrološkim erama dovoljno živo i plastično objasnili tu postupnost  kojom nova era unire u staru, da bi tijekom velikog niza godina postupno nadvladala. Tako ovaj astrolog smatra da upravo živimo posljednje godine ere Riba u odlasku, a da, istodobno,  era Vodenjaka  u dolasku djeluje na nas već dugi niz godina.

Po čemu se dade izvesti takav zaključak, matematici unatoč?! Odgovor je veoma jednostavan. Trebamo samo promatrati svijet oko sebe i donositi racionalne zaključke. Može li se negirati eksplozivan nastup revolucionarnog duha koncem 18.stoljeća? Sveobuhvatne i korjenite promjene koje su poput erupcije vulkana protresle svaku poru stoljećima nepromijenjenog reda i poretka?! Svekoliki razvoj znanosti i društvenih odnosa koji je pokrenuo učmalo staro društvo,  poput bujice rušeći sve pred sobom. Društvene promjene koje su se odmah reflektirale i u svim segmentima znanosti i ne samo to, nego su odmah pronašle punu tehnološku primjenu koja je automatski iz temelja izmijenila svakodnevni život milijardama  ljudi diljem Zemlje. Ili kako bi to rekao Mile Dupor u svojemu eseju  Velika tajna zodijaka:  “…U zadnjih 100 godina spoznaja prirode je neusporedivo veća nego kroz čitavu eru Riba 2.000 godina, veća nego kroz čitavu epohu naše civilizacije od 6.000 godina, neusporedivo veća nego sav umni napor hominida. U jednom jedinom ljudskom vijeku izađe čovjek iz kočije i ukrca se u raketu. Pa tko bi bio slijep da ne vidi nastup nove ere…“. Tako veli veliki Dupor, slično tome pišu i ostali veliki astrološki autoriteti.

Ali ostaju i nepoznanice, odnosno bolje rečeno, ovaj nedvojbeno egzaktni zaključak o fulminantnom napretku civilizacije kroz posljednjih 200 godina, traži malo astrološkog objašnjenja. Također,  ako smatramo da era Vodenjaka neće doći 2.439.godine,  jer je došla  već davno ranije, red bi bio da kažemo svoje mišljenje o tome kada je, po nama, ona nastupila, odnosno poštujući postupnost u smjenama velikih astroloških era, kada mislimo da je započeo proces ulaska Zemlje  u eru Vodenjaka putem fenomena Precesije.

Razmišljanje o eri Vodenjaka neodvojivo je od razmišljanja o Uranu, vladaru Vodenjaka. Uran je otkriven  1781. godine u jeku burnih zbivanja koja su utrla put gromoglasnom rušenju stoljećima održavanog poretka, odnosno astrološki rečeno, stoljetnom sustavu ere Riba. Nije li era Vodenjaka bukvalno započela samim otkrićem Urana? Nije li započela američkim ratom za nezavisnost koji je upravo u to vrijeme buktao  najjačim intezitetom? Je li  se možda era Vodenjaka  „rodila“  u onome jedrenjaku koji je ideje američke revolucije prenio na tlo  Evrope i koji je zapalio plamen francuske  buržoaske revolucije? Zar nas borbeni poklič francuske revolucije „Egalite, fraternite, liberte“ (Jednakost, bratstvo, sloboda) tako neodoljivo ne podsjeća na sve što nam astrološki Uran i Vodenjak znače? Možda je era Vodenjaka započela istom onda kada je revolucionarna 1848.godina stari poredak diljem Evrope srušila kao kulu od karata? Ili pak, kada je u plamenu Prvog svjetskog rata, Oktobarska revolucija glasno promovirala sve one temeljne vrijednosti koje apologira Uranova agenda?  Ne vidi li se nesumnjivi utjecaj ere Vodenjaka u studentskim nemirima 1968.godine diljem svijeta? Toliko pitanja, nijedan odgovor! Barem zasad. Ali ako strpljivo pročitate ovaj tekst do kraja, dočekati ćete i odgovore.

No do tada nešto drugo upada u oko. Ljudi se naime, na najširim osnovama, jako raduju dolasku ere Vodenjaka. Skladaju pjesme o  dolasku ere Vodenjaka, čak se osnivaju i klubovi obožavatelja ove ere. A ipak, svi gore nabrojeni mogući počeci djelovanja Urana – Vodenjaka na tkivo Zemlje  vezuju se za revoluciju, za rušenje staroga  u pepelu i krvi, u krajnjoj liniji za paradigmu bestijalnog ubijanja, rušenja, silovanja, pljačke i paleža, dakle najgorih  mogućih oblika ljudskog ponašanja u ime najviših mogućih  ideala civilizacije i čovjeka. Zašto je to tako? Gdje se kriju odgovori na sva ova pitanja?

Ovaj autor skromno bi ukazao prstom na – Uran, planetu radikalnih promjena, prvu transcendentalnu planetu otkrivenu, kako rekosmo, 1781.godine,  te  ukazao na njegov  astrološki značaj koji u najbitnijim segmentima određuje eru Vodenjaka.  Taj značaj Urana izlazi iz njegovog karaktera, a njegov karakter najbolje ćemo spoznati kroz mitologiju ove planete.

Pa prošećimo stoga, kroz mit o Uranu i pokušajmo iz te zanimljive priče  izvući pouke i metaforiku koja bi nas trebala navesti na smjer logičnog zaključivanja, mada ni to nije tako lako, jer mit o Uranu dolazi kroz dvije priče, jedne kozmološke u kojoj je Uran prvi  bog nastao iz prvobitnog Kaosa zadužen za stvaranje Univerzuma, dok druga priča  bogovima daje ljudska svojstva i  zaodijeva ih u obličja.

U toj drugoj priči  Uran  je  prvi bog i suprug svoje majke Gee, kćerke Kaosa, čime se povezuje odnos beskrajne ideje (Uran) i ograničene forme oživljavanja  te ideje (Gea). Uran je naime kreirao svoje velebne vizije i pokušavao ih je oživotvoriti općenjem sa svojom suprugom i majkom Geom koja je njegove kreativne ideje rađala u formi pomlatka čime je Uran postao otac dvanaestoro nakazne djece, takozvanih  Titana. Vidjevši njihovu ružnoću i nakaznost nikako se nije mogao saživjeti s time da oni predstavljaju vizuelizaciju njegovih kreativnih zamisli, radi čega ih  se stidio i kojih se odrekao,te mu se supruga i majka te djece Gea,  osvetila na taj način što je najmlađega sina Krona (Saturna) potaknula da ocu Uranu srpom odsiječe genitalije i baci ih u more,  kojom  prilikom je nastala božica ljubavi i ljepote Afrodita,  a Uran je,  kao kastrirani nemoćnik,  izgubio svoju moć kreativnog stvaralaštva. Gubitkom Uranovih kreativnih moći  koje poredstavljaju neuvjetovanu bezvremenu vječnost, Univerzum je postao konačan  i od tada govorimo o početku vremena i prostora, a sam Uran postao je ekscentrični autsajder koji neprekidno mašta o nečemu  neostvarivom u kontekstu tekućeg vremena i prostora. Dakle upravo kao bilo koji klasični Vodenjak kojega možda u ovome opisu metaforički prepoznajete kao neshvaćenog autsajdera u društvu u kojemu se kreće.

Na mitološkom planu tako poremećeni Univerzum nastavio je postojati unutar ograničenih okvira prostora i vremena, a Saturn kao vladar vremena, oblika i forme, preuzeo je dominat nad njime. Metaforički, materija je preuzela vlast nad umom, beskrajna sloboda stvaralaštva ustuknula je pred despotskim formalizmom kojega je prakticirao Saturn, dok i on nije detroniziran na način da ga je u borbi za vlast nad Univerzumom zamijenio njegov  sin Zeus (Jupiter). Time se u Univerzumu, od tada  do danas,  afirmirala ideja pobune i  borbe između staroga i novoga.

Jedan od Titana, Prometej koji se najviše vezuje upravo za astrološkog Vodenjaka, uzeo je bogovima vatru i dao je ljudima,  čime je izazvao bijes Zeusov koji ga je dao okovati na planini Tartar gdje mu je svakoga jutra orao čupao utrobu koja bi noću ponovo zarasla i tako u beskraj, sve dok jedan drugi zanimljivi mitološki i astrološki lik Kiron nije izmolio milost za njega.  Metaforički,  to ukazuje na beskrajni humanizam svojstven Vodenjaku,  koji ne preže ni  od pobune bogovima, dapače, pobune   koja princip čovjeka poistovjećuje s  principom boga, što je krunski trenutak u obrazloženju prirode  Vodenjaka.

Ali Uran ne može vječito ostati kastrirani autsajder koji iz svoje kozmičke daljine komunicira s nama tek povremenim provalama lucidne genijalnosti ili razornim potresima čiji je on također  vladar, a  kojima nas tu i tamno podsjeća na svoje postojanje. Još su stari Grci pokušali vratiti njegovo dostojanstvo time što su mu mitološki dali kraljevstvo Atlantide i čast da bude Nebeski Otac bogovima, ali to nastojanje starih Grka potonulo je zajedno s Atlantidom i težak zadatak reafirmacije Urana i njegovih kreativnih moći ostao je na nama.

Tajna koju moramo tek otkriti,  vjerojatno se krije u stvaranju Afrodite i sagledavanju metaforičke poruke, odnosno  u shvaćanju  okolnosti njezinog nastanka. Taj aspekt mita o Uranu ukazuje na to da moramo transformirati muški princip, kroz afirmaciju ljubavi i ljepote. Dakle,  moramo se otarasiti  brahijalnih elemenata muškog principa i detronizirati ideje snage, moći i materijalizma. Moramo početi razmišljati i djelovati izvan zadanih prostorno vremenskih barijera i težiti oslobođenju uma. Velika šansa za to nudi nam se upravo sada  u eri Vodenjaka. Kao što je svojedobno za afirmaciju duha i vjere, ufanja i ljubavi  nad golom silom, snagom i materijom trebala punina vremena   koja se očitovala u pojavi monoteizma kao glavne značajke ere Riba, sada je trenutak da čovječanstvo napravi  još jedan korak naprijed i da afirmira čovjeka – Vodenjaka kao onog temeljnog nositelja poruke Univerzuma.  Jasno je da to neće biti ni jednostavno ni lako, ali era Vodenjaka  praktički  je tek  počela. Uostalom,  što bezvremenom Univerzumu koji ne poznaje pojam vremena, znači koja stotina godina ?

Veliki broj astroloških autoriteta koji se principijelno slažu u tome da je era Vodenjaka već započela, uglavnom se ne slažu oko točne godine njezina početka. Ovaj autor smatra da je suštinski nemoguće precizirati  godinu početka, jer ne možemo se u raspravi sa sideralnim astrolozima pozivati na preplitanje jednog zvjezdanog jata u drugo, a istodobno pokušavati precizno utvrditi godinu početka. To bi naime, bilo samo sebi u suprotnosti i kosilo bi se sa elementima zdrave logike.

Mile Dupor je početak ere Vodenjaka vidio u događajima koji su iz temelja potresli tadašnji svijet, konkretno on je početak datirao u 1848.godinu, a njega slijedi i niz drugih astrologa, s manjim ili većim varijacijama na temu. Pokojni Goran Milekić, jedan od najvećih srpskih astrologa  početak Ere vidio je u  godini rođenja Nikole Tesle, što u suštini nije lišeno smisla jer je njegov genijalni uranski um svijetu današnjice i poklonio sva ova postignuća kojima se dičimo, uz koja živimo i koja u konačnici i predstavljaju oživotvorenje  nanovo oslobođene Uranove kreativnosti. Neki ruski astrolozi početak ere Vodenjaka vidjeli su u povijesnom letu Jurija Gagarina u svemir 1961.godine, jer konkretno gledano i taj čin i ta osoba imaju  izuzetno naglašenog Urana u svojim horoskopima.  Mogli bi tako nabrajati još jako dugo, a svako obrazloženje imalo bi svoje realno opravdanje, ali istina je ipak malo drugačija.

Koliko god bilo nemoguće precizno i neprijeporno utvrditi godinu, moramo se opet osvrnuti na mit o Uranu i u njemu potražiti odgovor koji se nameće sam po sebi. Neizreciva božanska mudrost Stvoriteljeva jasno nam je ukazala pravac i kut gledanja. Trenutak otkrića Urana, onaj moment kada je astronom i botaničar Wiliam Herchel shvatio da ne gleda u kometu nego u novi, do tada nepoznati planet i da taj planet pripada našem sunčevom sustavu, dakle taj trenutak kada je stari, osakaćeni, detronizirani  bog odlučio da se stekla punina vremena za ponovnu objavu ljudima, označio je početak ere Vodenjaka.

Slobodno se može reći da su svi događaji koji su nakon toga uslijedili,  nastupili vrlo naglo i s punim rušilačkim intezitetom, počevši od američke revolucije, a naročito se snaga tih iznenadnih promjena očitovala u francuskoj revoluciji. Doduše, neke ideje koje je revolucija afirmirala dugo su se kuhale u mudrim glavama srednjeg vijeka i većina naprednih mislilaca iz razdoblja renesanse koja je maštala o Republici kao metafori detronizacije  kraljeva, nije se suštinski odmaknula od lamentiranja i parafraziranja Platonove idealne države Utopije koja je, uzgredice, također inspirirana Uranovim duhom. Ali gotovo  preko noći, francuska revolucija sve je  te stare koncepcije iznenadno izbacila na površinu i radikalizirala do krajnjih granica.

Era Vodenjaka začela se tako u beskraju boli i krvi, rušenju i uništavanju. Nikada do tada svijet nije bio prožet uzvišenijim idejama i većim morem krvi i stradanja. Razlog tome ponovo leži u arhetipskom mitu. Suvladar astrološkog Vodenjaka je i Saturn. U praktičnoj astrologiji se smatra da Saturn naročito vlada u ranoj fazi svakog Vodenjaka. Mitološki Saturn koji je kastrirao oca Urana pobunio se  na  njegov povratak. Drugim riječima, stare strukture vlastodržaca (sve simboli Saturna) nastojale su bilo kojim sredstvima ugušiti revolucionarni Uranov duh i sukob starog i novog, tako svakodnevan i uobičajen u ograničenom saturnovsko – jupiterovskom Univerzumu,  doveo je do dugačkog niza užasnih ratnih sukoba, prvo u pokušaju gušenja Prve Republike, zatim u pobjedi Svete Alijanse  nad Napoleonom i tako redom sve do današnjih dana.

Doduše u protureakciji na Uranov nastup, treba gledati ne samo Saturnov princip, nego i pokušaje ere Riba da povrati poljuljanu moć i ravnotežu. Riblji otpor neopozivom nastupu Urana očituje se i danas prvenstveno kroz djelovanje religijskih struktura, koje variraju  u krajnostima, od otpora Crkve kontroli začeća putem prezervativa, pa sve do djelovanja Đihada i odreda bombaša samoubojica.

Ali ovoga puta Uran se ne da tek tako ponovo baciti u zapećak i svjedoci smo činjenice, da unatoč svim ratovima, konvencijama, otporima i rekonstrukcijama starog sustava, dah novog nezaustavljivo napreduje i prožima svaku poru društva noseći nam do jučer potpuno nezamislive koncepte koji mijenjaju našu stvarnost do neslućenih dimenzija. Otpori saturnovskih struktura još će dugo postojati, tu se ne trebamo zavaravati. Ali isto tako, već sada je svakome,  tko otvorena uma promatra stvarnost oko sebe,  savršeno i bjelodano jasno da više nikakva zemaljska konstitucionalna sila ne može zaustaviti započete procese. Um, ta najveća i najjača od svih energija, izašao je iz zadanih okvira i sloj po sloj skida maske matrixa u kojemu su nas držali stoljećima.

Upravo taj trenutak, tu snagu oslobođenog, bezvremenog i beskrajnog uma osjećaju oni koji sa osmjehom i pjesmom slave dolazak ere Vodenjaka, s početka ove dugačke priče. Oslobođeni Prometej u čovjeku,  s vedrinom gleda na svijet sutrašnjice i zato stoički podnosi svakodnevno paranje utrobe od strane orla, predstavnika starih, preživjelih struktura. Nakon sveobuhvatnih promjena na društvenom, političkom i tehnološkom planu, otvaranjem koncepata postmodernističkog razmišljanja,  polako ali sigurno učimo vještinu dekodiranja one mreže zabluda i onih diskursa  malograđanske etike u kojoj su naše umove držali zarobljene  tisućama godina.

Općenito, Vodenjaka je teško shvatiti čak i na posve individualnom planu, jer on u sebi permanentno nosi tragove prvobitne mitološke frustracije prouzročene kastracijom. U njemu se neprekidno odigrava borba između kreativnog altruizma  sposobnog za najviše dosege i humana ostvarenja, s nemilosrdnoću , pa i  ravnodušjem prema tuđim emocijama, osobito ako se te emocije ispriječe na putu  ostvarenja viših  ciljeva. Kako je riječ o vrlo tankoj liniji koja dijeli te dvije Vodenjakove krajnosti, pitanje je vrlo suptilnih nijansi,  koja će u datome trenutku prevladati i hoćemo li pred sobom gledati  Vodenjaka uzvišenog filantropa,  ili  Vodenjaka arogantnog destruktivca.

Naravno Vodenjak,  koji u samoj svojoj suštini negira brojne koncepcije individualnog, donosi i neke teško prihvatljive elemente koji pojmove poput naše privatnosti i intime pretvaraju u smiješne atavizme.  Uranova vizija polazi od jedinstva svake individualnosti u kolektivitetu Univerzuma, a ta vizija koju kao osviješteni individuumi možda sanjamo,  itekako neugodno djeluje kada je djelatno oživotvorimo. Teško se u ime slobode i viših ciljeva odreći svih onih lijepih malih stvari koje grade našu privatnost i intimu, koje nas čine jedinstvenima i neponovljivima u ovome sadašnjem prostoru i vremenu. Praktički,  oko toga se vrti pitanje hoće li era Vodenjaka  dovesti do  pomicanja granica prostorno-vremenskog kontinuiteta. Dojam je ovoga autora da će uvijek i u svim uvjetima,  ljudi i dalje sanjati svoje male snove i živjeti svoje živote posve onakve kakvi su oni  i danas, pa makar se tu i tamo i prošetali galaktikom u   nekim drugim dimenzijama.  Mit o Uranu ostavio nam  je konačnu nedoumicu u vidu stvaranja Afrodite, božice ljubavi i ljepote, najljepše Uranove kreacije,  nastale u trenutku  nasilnog prekida njegovih kreativnih moći.  Čini nam se da se u toj nedoumici kriju i konačni odgovori na pitanja  kamo nas to vodi era Vodenjaka.

Comments are closed.