Precesija ekvinocija i astrološke ere
U prethodnoj astro temi o tropskom i sideralnom Zodijaku objasnili smo fenomen Precesije ekvinocija koji uvjetuje postojanje velikih astroloških era. Vjerujemo da je i bez velikog razmišljanja jasno da je Precesija jedan kontinuirani ciklus trajanja 25.920 godina koji ima svoj ponavljajući obrazac. Kada to veliko razdoblje podijelimo s 12 znakova intelektualnog Zodijaka dobivamo da se zamišljena točka Precesije u svakome zviježđu nalazi 2.160 godina. Kao referentnu točku po kojoj mjerimo kretanje Zemlje u Precesiji možemo uzeti bilo koju, ali vjekovna je mudrost za tu točku odabrala dan proljetne ravnodnevnice kao logičan početak nove astronomske godine, dan kada zamišljena deklinacijska os Sunca siječe nebeski ekvator , odnosno eklipsu. Moramo naime, znati da je početak Nove godine na dan 01.siječnja (u stvari na dan zimskog solsticija ± vjerske predrasude i korekcije kalendara) sasvim proizvoljno izabran kao kompromisna kompilacija. Dobro je da na ovome mjestu utvrdimo da je godišnji Sunčev ciklus glavni energetski trenutak koji određuje sva zbivanja na Zemlji i kojega kao vjerodostojnoga uzimaju sve kulture i sve civilizacije, otkad god postoji ova planeta i na njoj ljudski rod, o čemu nam pak svjedoče brojni arheološki, pisani i mnogi drugi tragovi. Opet podsjećamo na prethodnu temu o sideralnom i tropskom Zodijaku, gdje smo rekli da se zapadni, odnosno tropski Zodijak u svojoj efemernosti naslanja upravo na ciklus godišnje revolucije Zemlje oko Sunca.
Prije nastavka, zadržimo se na trenutak na zvijezdi Spica (zvijezda u zviježđu Djevice), od koje je sve „počelo“. Naime otkriće Precesije pripisuje se Grku Hiparhu oko 300.godine pr.Kr. koji je navodno na dan proljetne ravnodnevnice postavljao štap prema rupici u zidu hrama, te promatrao kako prva proljetna zraka sunca koja se probija kroz rupicu čini sjenu štapa koja pokazuje točan položaj Spice na zapadnom horizontu, te mu je njezina egzaktna opozicija predstavljala svojevrsni orijentir i mjeru za točnost izračuna. Iz godine u godinu uočeno je da se Spica malo po malo pomiče, odnosno da svake godine trenutak ili dva ranije sunčeva zraka formira sjenu štapa i tako je otkriven fenomen Precesije. Ovaj autor iskreno rečeno, donekle sumnja u potpunu točnost svih ovih navoda, jer vjeruje da je i to znanje, poput mnogih drugih, bilo dobro poznato starijim narodima Mezopotamije, odakle astrologija i vuče svoj korijen, no nažalost, većina svih starih mudrosti do nas danas dolazi posredstvom antičkih Grka koji su očito voljeli dodavati neke svoje grčke začine spoznaji, kako je to, ne na jednom primjeru, utvrđeno.
Sa svim ovim činjenicama složiti će se svi poznavatelji astrologije, pa čak ni astronomi, kao skeptici po definiciji, neće naći većih zamjerki rečenome. Ali malo polemike, ova tema jednostavno ne može izbjeći.
Nakon te 300-te godine pr. Kr.. neumitnim precesijskim kretanjem proljetna ravnodnevnica počela se malo po malo 50,26 po 50,26 sekundi godišnje otvarati u zviježđu Riba. Time je započela velika Era Riba koja je trajala 2.160 godina i čiji aktivni utjecaj još uvijek osijećamo, jer kako sideralna zviježđa uniru jedno u drugo, bez jasne granice gdje završava jedno i započinje drugo, tako i astrološke ere prožimaju jedna drugu više stotina godina.
Pa prije nego uđemo u raspravu o Eri Vodenjaka, zaključimo ovu uvodnu temu kratkom šetnjom kroz povijest astroloških Era u odnosu na povijest civilizacije. Pri tome ćete uočiti jednu činjenicu koju pasionirani apologete sideralnog Zodijaka, kao egzemplara matematičke egzaktnosti uporno previđaju, ili je ne žele vidjeti. A ta činjenica strahovito je banalna i glasi ovako; prije 7000 godina zahvaljujući Precesiji proljetna se ravnodnevnica otvarala u znaku Blizanaca. Prije otprilike 4650 godina proljetna ravnodnevnica započinjala je u znaku Bika. A prema sačuvanim horoskopima iz toga vremena prvi znak kojim je započinjao horoskop bio je Ovan, isto kao što je to i danas. Nisu bili Blizanci, nije bio Bik, iako su stari narodi već tada znali za Precesiju. Dakle povijesna nas vrela uče da je tropski Zodijak ipak jedan neovisan sustav i da ne zavisi od precesijskog kretanja ekvinocija. Jer da zavisi, onda bi prvi znak bio Blizanci ili Bik ili možda Rak, odnosno onaj znak u kojemu se tada otvarala proljetna ravnodnevnica. A on je ipak Ovan. Ovan kao znak proljetnog početka buđenja prirode, uvjetovan godišnjom revolucijom Zemlje oko Sunca.
Stari su mudraci očito jako dobro znali što rade i s kakvim se silama susreću, a nama danas, nakon dvijetisućegodišnjeg zastoja spoznajnog kontinuiteta izazvanog Erom Riba, preostaje prikupljati fragmente nekadašnje mudrosti , podvrgavati ih rigidnim pravilima znanstvenih metoda istraživanja i polako, ponovo učiti iz početka. Stari su Sumeri na posve jednak način kao i stari stanovnici Tibeta ili Maye znali da na nas djeluju kozmičke sile i tu spoznaju su nam ostavili u obliku astrologije koju smo mi prvo odbacili i izrugali, da bi joj danas, trošeći milijarde dolara za znanstvena istraživanja, nevoljko priznavali kako je ona oduvijek znala ono što na skup i težak način, malo po malo, danas ponovo shvaćamo.
Doista, znanstvenoj aroganciji teško je naći premca, o čemu je A. Einstein sve rekao kada je rekao „zdrav razum nije ništa drugo, nego talog predrasuda“, ali pošto to nije tema ovoga članka, zaokružimo misao kratkom retrospektivom dosadašnjeg utjecaja velikih astroloških Era na povijest civilizacije.
Odakle početi? Gdje je korijen spoznaje? Koja su najstarija povijesna vrela? Postoji li išta starije od sumerskih fragmenata? Je li biblijska sintagma „Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanima, a duh Božji lebdio je nad vodama“ paradigma jedne od Era Jarca? Hladnog, tamnog, suhog, beživotnog Jarca koji u sebi opet nosi tu neugasivu žižu ambicije i htijenja da iz ničega napravi nešto?! Slobodno razmišljajmo o ovome, ne postoje egzaktni dokazi koji bi ukazali na to jesmo li u pravu ili u krivu.
Nije li Era Škorpiona koja se imala zbivati prije 15-tak tisuća godina analogna vremenu Velikog potopa koji je uništio život na Zemlji, ali ga je istovremeno spasio i transformirao? Smrt, rađanje, transformacija zvuče tako Škorpionski. Zašto sve stare civilizacije koje nisu imale doticaja sa kršćanstvom ni judaizmom i slijedom toga nisu upoznali biblijske tekstove imaju u kolektivnom pamćenju Veliki potop? Jesu li baš svi bili zarobljenici mitova i obmana? Zašto svi ti mitovi imaju ponavljajući obrazac u svim poznatim civilizacijama? Toliko pametnih pitanja za znanost, koja bi se mogla pozabaviti njima, umjesto da troši svoju vjerodostojnost na nevjerodostojno negiranje astrologije.
Pred oko 7000 godina Precesija je otvorila veliku Eru Blizanaca. To je vrijeme afirmacije velikih civilizacija koje su nastale uz rijeke. Rijeka? Voda? Zvuči kao Era Raka, zar ne? Velike civilizacije, prva društva, prve državne zajednice, matrijarhat. Zbilja apologija račjih vrijednosti tako izrazito koncentrirana na jednome mjestu. Era Blizanaca donijela je pojavu prvih gradova i višekatnica, pojavu pisma i usavršavanje komunikacijskih vještina među ljudima i narodima. Dovoljno je reći pismo i vjerujem da smo sve rekli o Eri Blizanaca u njezinom osnovnom značenju.
Eru Bika već jako lijepo pratimo. Povijesna vrela ključaju dokazima i spoznajom, osobito u Egiptu. Bik je sveta životinja, njegove inačice među bogovima starog Egipta su vrlo česte, pa i vrhovno božanstvo Oziris prikazuje se u vidu čovjeka s bikovskim rogovima. Narodi uz plodne rijeke afirmirali su poljoprivredu i uzgajanje stoke. Fragmente starih vjerovanja u vidu obožavanja svetih krava i danas srećemo u Indiji. U Španjolskoj toreador teatralno ubija bika, a djevojke i dan danas po selima i na sajmovima kite bikovske rogove vijencima cvijeća. Zašto baš bikovske rogove i zašto to rade isključivo neudane djevojke? Ponavljaju vjekovni obrazac koji je do njih došao genima kroz kolektivno nesvijesno i koji im veli da je Bik simbol plodnosti, te ga zato časte cvijećem svojega djevičanstva kao zalogom i time mole za plodnost. Jer moramo znati da se u to doba neplodna žena smatrala nevrijednom življenja. Uostalom zar se to ne smatra čak i danas u nekim sredinama. Era Bika nije se afirmirala samo u Egiptu. Sjetite se Hogara Strašnog i njegove kacige. Ljudi su polako napučili Zemlju i trebalo ih je prehraniti. To je tada mogla samo poljoprivreda, kult zemlje i plodnosti, sve redom simboli astrološkog Bika.
Era Ovna koja je započela oko 2450.godine pr.Kr. u prah je srušila tradicionalne miroljubive bikovske civilizacije Egipta i Mezopotamije. Prva velika navala divljih naroda sa Sjevera, sa Kavkaza, uz zvukove ratničke trube, bojni poklič i krvavi mač ugušila je stari tradicionalni poredak. Nastupilo je doba Antike, nasilno vrijeme krvi, žrtvovanja, ratovanja, silovanja, obrezivanja koje traje i danas, kaznenog sakaćenja tijela, mučenja, kult Janjeta kojega je preuzelo Kršćanstvo u gotovom obliku, a gradove su stoljećima osvajali uz velike ljudske žrtve koristeći bojnu spravu zvanu „Ovan probijač“. Mogli bi nizati dokaze i učvršćivati teorije, ali vjerujemo da je dovoljno rečeno da osjetite ovnovski pečat rane Antike.
Otprilike 300.god.pr.Kr. započinje Era Riba čije fragmente i odlazeće tragove živimo i mi u svijetu današnjice. Naravno da je glavni avatar riblje Ere povijesni Isus, koji u sebi nosi zaostale fragmente prethodne Ere Ovna, jer on je Agnus Dei, Janje, ubijen od strane rimskog mača (Ovan) da bi u jedinstvu s Ocem uskrsnuo od mrtvih (Riba). Čitavo rano doba kršćanstva obilježeno je znakom ribe. Zašto ne Bika? Ili Lava? Pitate li se ponekad o tome?! Ribama vlada Neptun, planeta duboke spoznaje, ali i zablude. U doba Ere Riba, svjetlo spoznaje je ugašeno i znanost je utonula u mrak. Egzaktne nauke ustupile su mjesto dogmi. Zdrav razum ustuknuo je pred božanskim nadahnućem. Civilizacije su se izmiješale, prvo pod utjecajem Aleksandra Makedonskog, a zatim sa rimskim osvajanjima. Pitate se zašto je krunska pojava Isusa Krista nastupila tek 300 godina nakon početka njegove Ere. Pa i Biblija je tu veoma jasna, osobito u onome dijelu kada spominje kontekst „kada se ispuni punina vremena“. Zaista, trebala je punina vremena da se međusobno odvojene civilizacije spoje u jednu, kako bi se „Radosna vijest spasenja“ proširila po svemu svijetu, točno onako kako je Isus Krist prilikom svojega odlaska i rekao: „idite po svem svijetu i sve narode učinite mojim učenicima….“. Mislite li da su kasnija Pavlova putovanja mogla biti realizirana u nesređenim uvjetima Ere Ovna? Posljednje tragove Ere Riba vidimo u svijetu današnjice čiji smo suvremenici i svakodnevni svjedoci. Gledamo kako se stare tradicije urušavaju pod potresom nezaustavljivog Urana; nositelja Ere Vodenjaka. Neptun je vladar nafte. Nafta se izlila u Meksičkom zaljevu gurajući eko sustav u nezamislivu katastrofu koja će se neminovno odraziti i na naše živote. Nafte navodno ima još za 30-tak godina. Kad iscuri i posljednja kap nafte, o Eri Riba pričati ćemo kao o prošlo svršenom vremenu.
I posljednji osvrt u ovoj temi koji tako lijepo opisuje sva Neptunova lica. Era Riba započela je simboličkim činom krštenja Isusa Krista u rijeci Jordan. Možete li zamisliti rosnu čistoću i bistrinu tih vodenih kapi prije 2000 godina? Era Riba završava istjecanjem crne, ružne, prljave i smrdljive nafte u more i nitko to nije u stanju zaustaviti. Od biserne kapljice vode s Jordana, do prljave šake naftnog mulja s dna Meksičkog zaljeva, proteže se Era Riba.
